21.9.10







Izbeći patetiku nije nimalo lako a u nju se upadne treptajem oka. Nenamerno. Bez predumišljaja. Krivica može da leži upravo u onome sa čime počinjem malo ozbiljnije pisanje. Muzika, i to ova, koja bez obzira na stanje duha ume da dodirne na neki poseban način. Ona je ta koja ume da uznese, uznemiri, pokori, obeshrabri, pruži i oduzme...bez obzira na stanje duha a opet u nekom prećutnom dogovoru s njime. Kao da mu podilazi ili ga izaziva, da se uzdigne ili padne, tražeći nakon toga neko objašnjenje. A to su samo note, ili "samo"? Ne samo, vec jesu više. Klasična muzika koju neki nazivaju ozbiljnom,jer je valjda teža za slušanje, stvar je prijemčivosti na vibracije koje nemaju reči, a one su nekada naprosto bespotrebne. Koliko god me reči održavaju živom i koje grlim svim snagama jer su ne samo dobar način za oslikavanje sebe, već i racionalno sredstvo koje racionalni a i oni drugi mogu da razumeju, ako samo to žele, one umeju da budu suvišne. Klasika to objašnjava na najbolji način. Valjda je zato tako teška za voleti je a nesvesnost o prednostima ćutanja koje nadilaze tonovi, izgovor je za one koji je izbegavaju. A ja to ne želim. I predajem joj se bez ikakvih pitanja jer odgovori leže u njoj samoj. I ne samo u njoj - klasici, vec u svemu onome što moze da me na svoj poseban način učini drugačijom u tom momentu. Patetika? Verovatno. Ali nekim stvarima je nemoguce odoleti.

Ludovico Einaudi - uvek, sve, svuda...

9.9.10



Da li je kreativnost beg iz realnosti u maštu? Ili možda pretapanje mašte u stvarnost? Ili moć unutrašnjeg poriva za stvaranjem koja traži svoj trenutak i prostor? O tome bi oni koji se prepuštaju toj moći, verovatno mogli mnogo da kažu. Čak i ćutanjem, ali u potpunosti ipak kroz svoja dela. A ona moraju da pokažu svoje lice, čak i naličje da bi se razumela. Ljubav prema njima, kao i svaka druga, traži vreme, iako je zaljubljenost moguća i to na prvi pogled. Kao što u onome ko ih oblikuje, stvara, uzgaja, izaziva nemir i nežnost, tako svojim radjanjem pokazuju drugima svoju vrednost, podaju nešto od svoje ljupkosti i lepote. Dele se sa drugima, umnožavajuci onaj početni impuls stvaranja koji prestaje da postavlja granice.

Jako dugo je trebalo da započnem ovaj blog. Ali dovoljno brzo da se ne bih predomislila i odustala. Želje umeju da zanemare mogućnosti a one u ovom trenutku nisu velike. Koliko god jednostavno izgledalo napraviti blog, a mnoštvo istovrsnih pluta manje ili više uspešno u virtuelnim vodama, dokazalo se da svaki početak jeste težak. Nadam se ne i nepremostiv. Pokazaće i vreme, i moje strpljenje, i volja, a pre svega pomenuta kreativnost koja, želim u to da verujem, potkrepljuje moje davnašnje snove, nešto što postoji onoliko dugo koliko ja sama.
Snovi su zapoceli olovkom. I satima crtanja. Grafitom koji se prelivao u boje. One koje su napravile pometnju u željama i hrabrosti da se želje ostvare u pravo vreme. Ostale su ipak podjednako jarke, izražajne, različite i pri tom podjednako vredne u svojoj posebnosti. I uporne da stvarnost učine mnogo lepšom no što ume da biva.

Uvod je dug, možda zamoran ,verovatno i bespotreban ali daje vremena da se dobro razmisli odakle u stvari početi. A htela bih da tu bude od svega pomalo. I crtanja, i književnosti, i fotografije, i omiljene muzike, i glavne preokupacije poslednjih godinu dana koliko već traje pretvaranje ideje u delo – ručna izrada čestitki. Samo želim da ovo uspe!
 

Copyright 2010 ILoveart.

Theme by WordpressCenter.com.
Blogger Template by Beta Templates.